petak, 18.07.2008.

...[.Nothing left to say but Goodbye.]...

Odustajem...
Neda mi se više pisat priču...
Nije ovo za mene...
A i nisam tip osobe koja će jako dugo ustrajati u nečemu. U nekim stvarima da, ali ovo stvarno nije za mene...=)

Ali ostavit ću blog "na životu" samo zbog linkova u kojima ima jako dobrih priča.
Pa čitajte.
I uživajte u ljetu! =)

Pussa svima koji su me čitali......=)

četvrtak, 26.06.2008.

[°×.let me break the ice..would YOU?.×°]

boomp3.com

-Hajde, Mandy! - povikala je Lea.
-Evo me, sad ću. - govorila sam u žurbi.
-Ajde daj, zakasnit ćemo!
-Evo me, ne brini se, nećemo zakasniti.
-Da baš. Uvijek kasnimo...tj. TI kasniš. Morala biš se riješit te navike. - negodovala je Lea. Moje navike joj nikad nisu bile po volji. Možda se i zato često nismo slagale. Kao da nismo bile prave sestre...

* * *

Prošlo je već oko 6 tjedana otkad nam je baka umrla i otkad je Lea došla kod mene u stan. Škola je već bila završila i svi su željno očekivali ljeto. Svi osim mene. Znala sam da neću, kao prošlih godina, cijelo ljeto provesti sa Sarom, i to mi je bilo teško prihvatiti.
-Ajde vidit ćemo se. Proć će to brzo. A i za tjedan-dva ti i Jamie dolazite kod mene, ok? Već sam sve ugovorila sa starcima.- uzbuđeno je govorila Sarah prije odlaska u Miami.
-Naravno da ćemo doći! Ali...ostatak ljeta...?! Jadan Jamie samnom. Izludit ću ga...hehe...ma šalim se.
-Ma znam da se šališ. Al, prije će on izluditi tebe sa svojim skejtanjem...hahah... - Sarah je uvijek imala neki njoj svojstven sakrastični humor. Doduše, meni to i nije smetalo.
-Dada. Ma nadam se da će sve bit ok... - bile su moje riječi prije 2 tjedna kad je Sarah otputovala. I do sad je uglavnom sve bilo u redu.

* * *

Ali, danas je došao dan kad smo Jamie i ja kretali na let za Miami, a Lei se baš sad namjestio izlet sa drugom, novom školom u ovom gradu, Seattlu.
-Sve smo se dogovorile, jelda? - upitala sam Leu prije nego što je otišla.
-Da...sve znam. Ne moraš mi ponavljat sve 15 puta. Kad dođem, moram.. - prekinula sam ju. Naime, Lea je na izletu samo 3 dana, dok ja kod Sare ostajem više od tjedan dana.
-Dobro, znam da sve znaš. Ajde, lijepo se provedi. - zagrlila sam ju i poljubila.
Nakon toga je otišla svojim putom, a ja sam se sa svojim koferima uputila prema Jamiu, koji je živio samo par zgrada prije mene.
Vruće ljetno sunce je bilo užarilo pločnik pod mojim nogama, i imala sam osjećaj da ću izgorjeti. Brišući znoj, probijala sam se kroz hrpu ljudi. Došla sam pred Jamievu zgradu i pogledala u nebo. Bilo je bez i jednog oblaka, a žarko sunce je i dalje neprestano grijalo i najavljivalo još jedan vruć, dug i zamoran dan...
Liftom sam došla do 12. kata, gdje je živio Jamie. Stala sam ispred stana i pozvonila, no nitko nije dolazio, pa sam otvorila ulazna vrata i sama ušla. Jamievih staraca nije bilo u stanu, što me začudilo, no bar sam saznala zašto nitko nije otvarao vrata. Izula sam se, pogladila Jamievog psića i krenula prema njegovoj sobi. Glazba je treštala a cijeli stan je odzvanjao od basova. Naglo sam otvorila vrata i poželjela da se nisam našla tamo u tom trenu...
-Jamie?!?!
Sjedio je i pridržavao si glavu nad redovima bijelog praha...


°×.evo napokon novi post...ispričavam se zbog nerazumljivog prvog posta, nadam se da je ovaj malkice razumljiviji. (: i hvala vam na iskrenim komovima, cijenim to. i dalje primam likove u priču, jedna cura se javila da bi pisala priču, pa kad uredi blog ću stavit link u box. eto..to je sve od mene...papa...kissach... .×°

ponedjeljak, 09.06.2008.

[°×.somebody save me..can YOU save me?.×°]

boomp3.com

Prostrane, na kilometre široke ravnice nizale su se pred mojim umornim, suznim očima. Kiša se slijevala niz zamagljena stakla autobusa, a paralelno s njom, niz moje obraze padale su suze - suze boli, tuge i nevjerice. Još uvijek sam bila u šoku, iako je od trena kad sam saznala strašnu vijest prošlo "već" malo više od 24 sata. Nisam mogla vjerovati da je umrla još jedna karakterno predivna osoba...
Kad sam bila mala, izgubila sam mamu, a oca nisam ni poznavala i odtad je meni i mlađoj sestri Lei najveća podrška u životu bila baka. Živjela sam kod nje do moje 15 godine kada sam krenula u srednju školu u Seattle, a sestra je nastavila živjeti kod bake. I zato mi je više bilo žao moje Lee, jer sam se ja još prije "rastala" od bake.
I upravo sam njoj putovala sada. Njoj, kojoj je sad trebala najveća podrška. Podrška od mene. Bilo mi je teško čak i nakratko odvojit se od moje best frendice Sare, jer sam se s njom sprijateljila još prvog dana srednje škole i odtad smo bile nerazdvojne. Iako smo živjele dvije ulice dalje, skoro svaki dan smo bile zajedno. Ali, ovog ljeta, Sarini starci su odlučili da će svi zajedno ići ljetovati u Miami. Zato smo i Lea i ja odlučile da je najbolje da ona sad ne ostane kod djeda nego da dođe k meni u stan.
-Ionako bi trebale biti više povezanije, s obzirom da smo dosta dugo bile razdvojene. - "savjetovala" me je Lea jučer preko telefona.
-Da da. U pravu si... - izgovarala sam te riječi, iako sam u sebi znala da Lea koristi priliku da izbjegne još jedno ljeto kod bake i djeda.
No, nije mi to smetalo... Znala sam kakav je to gradić i kakvi su ljudi u njemu. I zato me je čudilo što nam je baka živjela baš tamo i ni pod kojim uvjetom nije htjela ići nekamo drugamo.

* * *

Škvikkk... Zaškripale su kočnice autobusa, a i ono malo putnika što je, osim mene, ostalo u busu su skoro poletjeli prema naprijed. Ali, bitno je bilo da smo stigli na odredište. Izašla sam iz busa i osvrnula se oko sebe. Činilo mi se da se ništa nije promijenilo. Sve je ostalo isto. Kao zaleđeno. Ugledala sam Leino lice puno suza. Brzo sam potrčala k njoj i snažno je zagrlila. U tom trenu mi nije bilo važno što je ona bila mlađa od mene, mala *klinka* s kojom sam se znala i jako jako posvađati. Sada, ona je kao i prije, kad smo živjele zajedno, bila samo moja sestra, jedina osoba mlađa od mene koju sam voljela a i cijenila na neki način.
Nakon nekog vremena, počele smo brisati suze jedna drugoj. Pitala sam ju kako je, a ona je kao i obično rekla da će bit i bolje. Krenule smo prema bakinoj i djedovoj kući. Svaki korak mi je bio sve teži, a disanje su mi otežavale suze koje su neprestano klizile niz obraze. "Moram bit jaka, moram biti snažna zbog Lee..." – ponavljala sam stalno u sebi, ali me suze nisu slušale, slijedile su osjećaje.
Navečer sam se bacila u moj stari krevet i razmišljala. Za 3 dana smo Lea i ja trebale krenuti natrag k meni. Razmišljala sam i bojala se dal ću uspjeti izdržati ljeto sa Leom. Ne zbog nje same, nego zbog ovog okrutnog svijeta u kojem živimo. Što ako upadne u loše društvo? Što ako se ne snađe u velikom gradu? Što ako.. Bilo je mnogo pitanja koja su me mučila... Od svega pređenog i proživljenog zadnjih dana, sklopila sam oči i u sekundi zaspala. Bilo mi je to previše napora za tako malo vremena, i jedva sam čekala da sva ta muka prođe...


°×. evo ovo je za početak. nije baš dugačko, ali ni ne želim pisat dugačke postove. (: komajte me iskreno, i pročitajte pravila u boxu. (: eto, to je sve od mene. sljedeći post neće baš brzo. ): papa...kissach... .×°

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.